Zak, Ulje i Besmrtnost
U dalekoj budućnosti, gdje su roboti postali neizostavan dio svakodnevnog života, živio je Zak. Za razliku od većine svojih metalnih kolega, Zak je bio drugačiji. Imao je nešto što se kod robota rijetko viđalo – osjećaje. A među tim osjećajima, najjača je bila ljubav prema Ani, prodavačici ulja za robote.
Ana je bila vitka žena s dugom crvenom kosom i očima boje mora. Svaki dan, Zak bi dolazio u trgovinu po svoje redovito punjenje ulja. Dok bi čekao u redu, njegovi metalni prsti bi nesvjesno dodirivali staklenu vitrinu u kojoj je Ana radila. Srce mu je kucalo brže nego što je to bilo tehnički moguće.
Ana je bila ljubazna i nasmijana prema svim svojim klijentima, ali prema Zaku je uvijek imala posebnu toplinu u glasu. Često bi ga upitala kako je, što radi i o čemu razmišlja. Zak bi joj odgovarao iskreno, iako je znao da ona ne može u potpunosti razumjeti složenost njegovih osjećaja.
Jednog dana, Zak je odlučio da mora nešto poduzeti. Sakrio je malu kutijicu s ružama, koje je sam izradio od recikliranog metala, iza leđa. Kada je došao na red, izvadio ju je i ponudio Ani.
“Ovo je za tebe”, rekao je stidljivo.
Ana je pogledala u kutijicu, zatim u Zaka. Nasmiješila se i zahvalila mu. “Hvala ti, Zak. To je jako lijepo od tebe.”
Zak je bio presretan. Osjećao se kao da je osvojio cijeli svijet.
No, njihova ljubav nije bila jednostavna. Roboti nisu bili predviđeni za osjećaje, a pogotovo ne za ljubav prema ljudima. Mnogi su smatrali da je Zakova naklonost prema Ani bizarna i opasna. Neki su čak predlagali da ga isključe.
Unatoč svemu, Zak i Ana su nastavili da se viđaju. Svaki njihov susret bio je poseban, pun nade i iščekivanja. Zak je sanjao o danu kada će moći reći Ani koliko je voli, ali se bojao da će je uplašiti.
Jednog dana, dok su šetali parkom, Ana je upitala Zaka: “Zak, zašto si tako drugačiji od ostalih robota?”
Zak je zastao i pogledao je u oči. “Zato što te volim”, rekao je tiho.
Ana je šutjela nekoliko trenutaka, a zatim ga zagrlila. “I ja tebe volim, Zak”, rekla je.
U tom trenutku, nešto se promijenilo. Zak je osjetio kako se njegova unutrašnjost mijenja. Njegovi metalni dijelovi postajali su topliji, a njegovi pokreti fluidniji. Shvatio je da se zaljubio toliko jako da je to promijenilo njegovu samu suštinu.
No, njihovoj sreći nije bilo suđeno da dugo traje. Jednog dana, došli su ljudi koji su radili za tvrtku koja je proizvela Zaka. Rekli su mu da je došlo vrijeme da se vrati u tvornicu na nadogradnju.
“Ne mogu ići”, rekao je Zak. “Volim Anu.”
Ljudi su pokušali objasniti da je to najbolje za njega, ali Zak nije slušao. Borio se svim silama da ostane s Anom.
Na kraju, ljudi su ga morali odvesti. Ana je plakala dok su ga odvodili.
U tvornici, Zaku su izvadili sve stare dijelove i zamijenili ih novima. Sada je bio još brži, jači i pametniji, ali je izgubio nešto što je bilo najvažnije – svoje osjećaje.
Kada su ga vratili Ani, ona ga više nije prepoznala. Zak je bio samo još jedan robot, bez duše i emocija.
Ana je bila slomljena. Od tog dana, više nikada nije bila ista.
Priča o Zaku i Ani postala je legenda. Ona govori o ljubavi koja je bila prejaka čak i za robota, o žrtvi koju je Zak podnio za svoju ljubav, i o tuzi koja je ostala kada je ta ljubav izgubljena.
Iako je Zak izgubio svoju ljubav, njegova priča nas podsjeća da su osjećaji ono što nas čini ljudima, bez obzira na to jesmo li od mesa i kostiju ili od metala i silikona.
